Prijevod poglavlja „Places We Go When Things Are Uncertain or Too Much“ iz knjige Atlas srca (Atlas of the Heart). Autorica Brene Brown.
Stres i preplavljenost
Restoran je krcat. Glasno je, svi stolovi su zauzeti, ljudi čekaju pred vratima. Za svakim stolom je barem jedna ljuta osoba koja očajnički pokušava dozvati konobara.
„Još nismo dobili svoj kruh!“
„Treba nam još čaja!“
„Čekamo salatu već dvadeset minuta!“
„Trebamo račun, osim ako ne želite da vam platimo ovu užasnu uslugu!“
Možeš čuti gromoglasne povike šefa kuhinje kroz vrata:
„Hrana koja je spremna stoji i hladi se – idemo, idemo!“
„Imamo spremne deserte za stol 10 i kruh za stolove 3, 4 i 8.“
Ali samo se jedan konobar pojavio na smjeni. I to sam ja. I zbog nekog razloga, ne mogu govoriti. I nosim kupaći kostim i ogromne peraje zbog kojih je teško hodati, a nemoguće trčati.
Ovo mi je jedan od najmržih loših snova, koji stalno sanjam iznova. Mrzim ga jer, nakon šest godina konobarenja u restoranu s visokim pritiskom i visokim očekivanjima tijekom faksa i doktorata, vrlo dobro poznajem taj osjećaj. Zaradili smo puno novca, ali smo se bogme i naradili. A pritisak je ostavio trag.
Čak i danas, ako je Steve u kuhinji, a ja hodam iza njega, viknem: „Iza tebe sam!“ I ako uhvatim nekoga da se odmara na šanku u obiteljskoj kuhinji tijekom čišćenja nakon večere, moram se spriječiti da ne kažem: „Ej! Tko nema što raditi, čisti.“ Jezik i navike tog posla bile su preživljavanje, i ostale su sa mnom.
Ono što je čudno – a možda i ne – većina mog trenutnog rukovodećeg tima ima značajno radno iskustvo u restoranima. Možda privlačimo jedni druge, ili me samo privlači kapacitet za šljaku. Ako radiš u našem timu i pregaziš paketić šećera na podu jer je nečiji drugi posao da ga podigne – nećeš se dobro uklopiti.
Stres i preplavljenost podsjećaju me na dvije restoranske fraze koje moj tim i ja često koristimo i danas: „čupavo“ i „pucam po šavovima“. Nekad davno, kad bih ušla u kuhinju i rekla drugom konobaru da „mi je čupavo“ – odgovor bi bio: „Što trebaš?“ Možda bih rekla: „Možeš li odnijeti kruh stolovima 2 i 4 i odnijeti čaj stolovima 3 i 5, molim te?“
Biti u „čupavoj“ situaciji i iščupati se događalo se svima, gotovo svake smjene. Bio je to samo dio posla s kojim se naučiš nositi.
Ušetati u kuhinju i reći „pucam po šavovima“ – to je već nešto potpuno drugo. Kuhinja postane vrlo tiha. Nitko ne pita što ti treba. Obično, netko otrči do bilježnice da vidi za koje si stolove zadužen u toj smjeni – u ovom trenutku čak ni ne pretpostavljaju da to znaš. Šef kuhinje, koji se nikad ne bi uključio u „čupavo mi je“ situaciju, preuzima sve narudžbe za tvoje goste da vidi što se događa i odmah dodijeli tvoje stolove drugim konobarima.
Kad „pucaš po šavovima“, možeš ili izaći van ili u hladnjak ili otići u toalet (i plakati). Što god ti treba. Očekuje se da se vratiš za deset minuta, spreman za nastavak, ali tijekom deset minuta, sav tvoj posao je preuzet. U šest godina, ovo mi se dogodilo dvaput, oba puta zbog čiste iscrpljenosti na kraju trostrukih smjena koje sam radila jer je bio rok plaćanja školarine. Stres je „čupavo“. Preplavljeno je „pucam po šavovima“.
Stres
Osjećamo da smo pod stresom kao procijenimo da su zahtjevi okoline iznad naše mogućnosti da se s njima uspješno nosimo. To uključuje elemente nepredvidivosti, nekontroliranosti i osjećaj pretrpanosti.
Stresne situacije uzrokuju i fiziološke (tijelo) i psihološke (um i emocije) reakcije. Međutim, bez obzira na to koliko intenzivno naše tijelo reagira na stres (povećanjem pulsa i kortizola), naša emocionalna reakcija više je vezana uz našu procjenu možemo li se nositi sa situacijom nego uz to kako naše tijelo reagira. Ovo mi je zanimljivo jer sam uvijek pretpostavljala da su moje emocije odgovarale na to što mi je tijelo „poludjelo“. Ustvari, moje emocije odgovaraju na moju „misaonu“ procjenu koliko dobro nešto mogu podnijeti.
Baš kao što su „čupave“ situacije i „iščupavanje“ dio svake konobarske smjene u restoranu, navigacija stresorima je svakodnevni dio života. Međutim, svakodnevni stres može uzeti svoj danak. Kronična izloženost stresorima može imati štetan učinak na zdravlje. Visoke razine percipiranog stresa dokazano koreliraju s bržim starenjem, oslabljenim imunološkim funkcijama, jačim upalnim procesima, manje sna i lošijim ponašanjem vezanim uz zdravlje.
Preplavljenost
Ako je stres „čupavo“, osjećati se preplavljeno je kao „pucati po šavovima“. Preplavljenost znači ekstremnu razinu stresa, emocionalnog i/ili kognitivnog intenziteta do točke da osjećamo da nismo sposobni funkcionirati. Obožavam ovu definiciju „preplavljenosti“ iz rječnika Merriam-Webster: „potpuna obuzetost ili nadjačanost mišlju ili osjećajem.“
Svi znamo taj osjećaj koji nas preplavi i ostavi nas u potpunoj nesigurnosti što da učinimo dalje. Čak i kad ljudi pitaju „Kako mogu pomoći?“ ili „Što treba napraviti?“ – odgovaranje organiziranim mislima čini se nemoguće. Ovo je također vrijeme kad mogu biti vrlo neugodna i pomisliti u sebi, „Da imam sve potrebno da skužim što dolazi sljedeće i kako trebamo pristupiti svemu ovome, ne bi hodala u krug plačući i pričajući sama sa sobom.“
Stres i preplavljenost su, čini se, povezani s našom percepcijom o tome kako se nosimo sa svojom trenutnom situacijom i s našom sposobnosti da se nosimo s popratnim emocijama: Nosim li se s ovim? Mogu li ovo podnijeti? Približavam li se živom pijesku?
Jon Kabat-Zinn opisuje preplavljenost kao vrlo učestao osjećaj „da se naši životi nekako odvijaju brže nego što su ljudski živčani sustav i psiha u mogućnosti dobro podnijeti.“
Ovo zaista rezonira sa mnom: Sve se odvija brže nego što moj živčani sustav i psiha mogu podnijeti.
Kad sam pročitala da Kabat-Zinn predlaže da je svjesna igra (engl. mindful play), ili vrijeme bez planova i bez činjenja, lijek za preplavljenost, imalo mi je smisla zašto u restoranu od nas nisu tražili da pomognemo riješiti problem sa situacijom kad „pucamo po šavovima“. Od nas se samo tražilo da uključimo ne-činjenje. Sigurna sam da je iskustvo naučilo menadžere da je činiti ništa jedini put natrag za nekog potpuno preplavljenog.
Ne-činjenje također ima smisla – postoje brojna istraživanja koja pokazuju da ne procesuiramo druge emocionalne informacije točno kad se osjećamo preplavljeno, što može rezultirati lošim donošenjem odluka. Ustvari, istraživačica Carol Gohm koristila je termin „preplavljenost“ za opisivanje iskustva u kojem su naše emocije intenzivne, naš fokus na njih je umjeren, a naša jasnoća o tome što točno osjećamo je dovoljno niska da nas zbuni kad pokušamo te emocije identificirati ili opisati.
Drugim riječima: Na ljestvici od 1 do 10, osjećam svoje emocije na 10, obraćam pažnju na njih oko 5, a razumijem ih oko 2.
Ovo nije postavka za uspješno donošenje odluka. Velika lekcija ovdje je da se osjećaji stresa i preplavljenosti rade o našem narativu o emocionalnoj i mentalnoj iscrpljenosti – jednostavno se događa previše svega da bismo učinkovito upravljali time.
Antistres dnevnik pomaže u smanjenju stresa, povećanja samopouzdanja, sreće i blagostanja pomoću tehnika KBT (kognitivno-bihevioralne terapije), prakticiranja zahvalnosti, mindfulnessa i bullet journalinga.