Poglavlje iz knjige 'Ima li života prije smrti?', Robert Torre, 2018., str. 48-50.
Ljudi svih dobi naivno vjeruju da se nadalje kroz život svjetonazorski neće mijenjati. To jest da su njihove aktualne životne sinteze ujedno i definitivne. Jasno sagledavaju u kojoj mjeri su se do sada mijenjali, ali od sada kakti više neće. Mijenjali su se u prošlosti, naučili znanje, pa u budućnosti više neće. Fenomen je u psihologiji poznat pod imenom "iluzija kraja povijesti" (end of history illusion). A pojašnjava kako to da već sutra ispaštamo zbog odluka koje smo danas baš onako po srcu donijeli.
Pa iako nismo bedasti, upravo takvima životno ispadamo. Samo zato što današnje izbore neutemeljeno držimo doživotnima. Uz naznaku da sami ti potezi uopće nužno nisu bili krivi. No nije ih trebalo inaugurirati kao vječno važeće. Jer tada se oni slamaju pod teretom za koji nisu rođeni. Posebno je naivno držati da će naši emotivni izbori ostati isti kroz godine koje su pred nama. Budući da su emocije krhka tkanja, koja danas jesu, a već sutra nisu. E pa u tom smislu sutra nisu, ali posljedice emotivnih izbora i te kako jesu.
Uvijek nam se čini da ćemo stvari koje volimo voljeti uvijek. I bez obzira na dob, ovdje mnogostrukost iskustva ne uči pameti. A greška se ponavlja. Ovaj spoznajni optimizam je, nažalost, tek psihološkog, a ne objektivnog reda. Jer malo od onog što smo jučer još samouvjereno držali danas vrijedi. Pa će jednako tako malo od ovog današnjeg sutra vrijediti. I naše "vječne životne istine" naprosto s vremenom zastarijevaju, u korist novih i novih. Tako očito da ni budućnost neće biti što je bila.
Sasvim jasno sagledavamo u kojoj mjeri smo se do sada mijenjali. Ali da ćemo se i nadalje jednako tako do neprepoznavanja mijenjati, tome se naša neposredna intuicija opire. Ljudi sagledavaju obim promjena između sadašnjeg i prošlog sebe. I to u smislu promjena skopčanih s unutarnjim rastom. No ne uspijevaju anticipirati da će se proces osobnog sazrijevanja jednako tako nastaviti i u godinama koje su pred njima. Ljudi značajno podcjenjuju stupanj promjena koje će iskusiti u budućnosti. Ovo je ipak u stanovitoj mjeri jasnije starijim nego mlađim ljudima.
Naime, život razumijevamo retrogradno, a živimo ga kako drukčije nego anterogradno. Osjećaj da smo konačno shvatili što smo imali shvatiti i postalo kakvi ćemo biti ostatak života naprosto je trajan. Da smo dosegli točku promjene nakon koje više nema promjena. Točku kojom našu osobnu povijest privodimo kraju. Otuda ovom fenomenu i ime "iluzija kraja (osobne) povijesti". Točka u kojoj stanuje ta iluzija jest sadašnjost. U njoj nam se uvijek čini da smo upravo sada sebi definitivno transparentni. I to vrijedi za sva "sada" naše prošlosti, ali i za sva "sada" naše budućnosti. Što nam je puno teže povjerovati.
Jasno je da tko smo bili više nismo. Ali nikako nam nije jednako jasno da sutra nećemo biti što sada jesmo. Nego nam se stalno pričinjava da smo upravo sada u vlasti razumijevanja sebe i svijeta, koje će vrijediti dok god nas ima. Nekako nam se uvijek čini da smo baš sada dosegli jednu višu sintezu. I konačnu razinu osviještenog bivanja. Koja se ne može nadići niti napustiti. A onda već sutra ispada da smo opet bili u krivu. I da isto o nama misli naše buduće ja. Iluzija nalikuje lošem deja vu koji se uvijek ponavlja.
Na to nas navodi pogrešni nutarnji samodoživljaj da ćemo doživotno svjetonazorno ostati isti. Iluzija proizlazi iz naravi naše svijesti o sebi. Naime, što god nam se dogodilo, prvo se njoj dogodilo. Svijest nam je tako neposredno data u iskustvu prvog lica, kao samosvijest, da nam se pričinjava transparentnom. Sebi smo neposredno prisutni, no to ne znači i da se razumijemo. Ali je zato iluzija samorazumijevanja jaka. Štoviše, naša svijest konfabulira sama sebe. A sve kako bi proizvela "činjenice" u korist unaprijed predrasudno donesenih zaključaka. Nismo svjesni načina kako se konstruira doživljajna sinteza kojoj smo izručeni. Jedino marimo kako konstruirati narativ koji podilazi našoj aktualnoj personalnoj sanjariji o sebi.
Naprosto, tako smo napravljeni. To nam je slabo mjesto, greška koju ne možemo nadvladati. Ali možemo osvijestiti njeno postojanje i anticipirati njen učinak. Kako ovaj ne bi po nas postao poguban. Suzio nam prostore životne slobode i nepotrebno nas utamničio u poziciji robovanja vlastitim precijenjenim odlukama. Izborima iz prošlosti koji nikako da prođu i postanu prošla prošlost.
Doduše, iako neutemeljen, osjećaj da smo dosegli definitivnu sintezu sebe i svijeta umiruje tjeskobu i donosi zadovoljstvo sobom. Samo što se u budućnosti baš i nećemo tako diviti svojoj sadašnjoj pameti. Sustići će nas neke od posljedica ondašnjih odluka, koje će naša naknadna pamet raskrinkati samo kao još jedno u nizu precijenjenih snatrenja o sebi. Budućnost nije platno na koje projiciramo patologiju sanjarija i nadanja. Život pred nama je daleko kompliciraniji od naših naivnih konceptualizacija o njemu. Budućnost ne smijemo sanjariti."