Prijevod poglavlja „Anxiety: Places We Go When Things are Uncertain or Too Much“ iz knjige Atlas srca, Brene Brown.
Za mene, anksioznost je osjećaj koji podsjeća na nešto što rado zovem „Willy Wonka tunel užasa“. U originalnom filmu o Willyju Wonki, pojavljuje se zastrašujuća scena koja započinje kao slatka plovidba brodom kroz čarobnu zemlju ogromnih slatkiša i eskalira u scenu straha i gubitka kontrole. Kako brod uplovi u mračni tunel, raspoloženje se mijenja. Brod počinje ići sve brže i brže, dok se grozne slike pojavljuju na zidovima, uključujući krupni plan stonoge koja puže preko nečijeg lica, pilića kojem netko prereže glavu i guštera koji jede bubu. Ništa od toga nema narativnog smisla; samo je strašno i zbunjujuće.
Sve ovo događa se dok djeca – djeca i njihovi roditelji – gube kontrolu, a Willy Wonka, kojeg igra nevjerojatni, ludi Gene Wilder, manijakalno recitira ovu pjesmu u sve bržem i bržem ritmu:
“There's no earthly way of knowing
Which direction we are going
There's no knowing where we're rowing
Or which way the river's flowing
Is it raining, is it snowing?
Is a hurricane a-blowing? - uh!
Not a speck of light is showing
So the danger must be growing
Are the fires of Hell a-glowing?
Is the grisly reaper mowing?
Yes! The danger must be growing
For the rowers keep on rowing
And they're certainly not showing
Any signs that they are slowing!
Takav je za mene osjećaj anksioznosti. Eskalirajući gubitak kontrole, razmišljanje o najgorem mogućem scenariju i slikama, i potpuna neizvjesnost.
Pustite. Me. S. Broda.
Dok smo moj tim i ja pregledavali istraživanja, ono što sam naučila o jeziku i kako neka od ovih iskustava funkcioniraju zajedno za mene se pokazalo kao pojas za spašavanje – nešto što će me održati iznad vode ako bih morala iskočiti s tog broda prije nego što uđe u tunel užasa. Nadam se da će ove lekcije biti i vaš pojas za spašavanje.
Američka psihološka udruga (APA) definira anksioznost kao "emociju koju karakteriziraju osjećaji napetosti, zabrinute misli i fizičke promjene kao što je povišen tlak." Anksioznost može biti i stanje i osobina. Da bismo ovo bolje razumjeli, trebamo razjasniti što ovi termini znače. Najbolje objašnjenje na koje sam naišla dolazi iz Oxford Review enciklopedije pojmova. Ovako to oni objašnjavaju:
- Osobina je nešto što je dio osobnosti pojedinca i stoga je dugotrajna karakteristika pojedinca koja se prikazuje kroz njegovo ponašanje, djela i osjećaje. Smatra se karakteristikom, značajkom ili kakvoćom pojedinca. Naprimjer, netko tko kaže „Ja sam samopouzdana osoba“ ili „Ja sam jednostavno anksiozna osoba“ navodi da su ovi atributi dio onoga što ta osoba jest.
- Stanje, s druge strane, je privremeni osjećaj kroz koji osoba prolazi kroz kratak period vremena. Nakon što stanje prođe, osoba se vraća u neko drugo stanje. Naprimjer, netko tko kaže „Osjećam se samopouzdano u vezi ovog razgovora za posao“ ili „Ovo me čini nervoznim“ opisuje stanja.
Jako mi se svidjela njihova završna rečenica, koja je možda „understatement“ desetljeća: „Međutim, raspoznavanje što je zapravo osobina, a što stanje, često može biti komplicirano i ponekad je predmet brojnih znanstvenih rasprava.“
Dakle, kad kažemo da anksioznost može biti i stanje i osobina, to znači da se neki od nas uglavnom osjećaju anksiozno u određenim situacijama, dok neki od nas mogu imati veće prirodne predispozicije za anksioznost nego drugi.
Opći anksiozni poremećaj razlikuje se i od anksioznosti kao osobine i anksioznosti kao stanja. Prema John Hopkins Medicine, „opći anksiozni poremećaj je stanje pretjerane brige o svakodnevnim problemima i situacijama.“ Traje dulje od šest mjeseci, a „uz osjećaje brige, moguće je osjećati i nemir, umor, probleme s koncentracijom, razdražljivost, povećanu napetost u mišićima i probleme sa spavanjem.“
Oko jedne trećine odraslih Amerikanaca u svom će životu imati anksiozni poremećaj; međutim, procjenjuje se da manje od pola ljudi s anksioznim poremećajima koji su dovoljno ozbiljni da se dijagnosticiraju potraži bilo kakvu vrstu profesionalnog liječenja. Izuzetno je teško izboriti se s anksioznim poremećajem bez stručne pomoći.
Sebe bih opisala kao nekoga tko ima česta stanja anksioznosti s osobinom anksioznosti u podznaku, i znam da je terapija za mene bila izrazito važna po pitanju prepoznavanja i razumijevanja mojih reakcija, kao i u razvijanju tehnika za nošenje s osjećajima anksioznosti. Također sam se morala odreći kofeina, potruditi se da spavam osam do devet sati noću i vježbati gotovo svaki dan.
Netolerancija prema neizvjesnosti važan je faktor koji igra ulogu u svim tipovima anksioznosti. Mi koji općenito teže podnosimo neizvjesnost imamo veću vjerojatnost da ćemo iskusiti anksioznost u specifičnim situacijama, kao i da ćemo imati anksioznost kao osobinu ili anksiozne poremećaje.
Naša anksioznost često nas vodi u jedan od dva obrambena mehanizma: brigu ili izbjegavanje. Nažalost, nijedan od ovih obrambenih mehanizama nije vrlo učinkovit.
Briga i anksioznost dolaze zajedno, ali briga nije emocija; to je misaoni dio anksioznosti. Briga se opisuje kao lanac negativnih misli o lošim stvarima koje bi se mogle dogoditi u budućnosti.
Ono što mi je bilo najznačajnije tijekom istraživanja brige je da, mi koji imamo tendenciju brinuti vjerujemo da nam pomaže pri nošenju sa situacijom (ne pomaže), vjerujemo da je brinjenje nekontrolirano (što znači da ne pokušavamo prestati brinuti) i pokušavamo potisnuti zabrinute misli (što ih ustvari ojačava i učvršćuje). Ne predlažem da se trebamo brinuti o brinjenju, ali korisno je shvatiti da briga nije učinkovit obrambeni mehanizam, da apsolutno možemo naučiti kako ju kontrolirati, i da trebamo istražiti i baviti se emocijom koja pokreće brigu, umjesto da ju potiskujemo.
Izbjegavanje, drugi obrambeni mehanizam za anksioznost, je nepojavljivanje i često trošenje energije na zaobilaženje i udaljavanje od stvari koja se čini kao da nas već izjeda. Izbjegavanje nije benigno. Može nas povrijediti, povrijediti druge ljude, i dovesti do povećane i neprestane anksioznosti. U svojoj knjizi Ples straha, Dr. Harriet Lerner piše:
„Nije strah taj koji te sprječava da učiniš hrabru, ispravnu stvar u svakodnevnom životu, nego je problem izbjegavanje. Želiš se osjećati ugodno, pa izbjegavaš raditi ili govoriti nešto što će potaknuti strah i druge teške emocije. Izbjegavanje će učiniti da se kratkoročno osjećaš manje ranjivim, ali nikad neće postići da se manje bojiš.“
Cijela premisa ove knjige je da jezik ima moć definirati naša iskustva, i nema boljeg primjera za to nego anksioznost i uzbuđenje.
Anksioznost i uzbuđenje su isti osjećaj, ali način na koji ih interpretiramo i etiketiramo određuje kako ćemo ih iskusiti.
Iako se uzbuđenje opisuje kao energično stanje entuzijazma prije ili tijekom aktivnosti u kojoj uživamo, uzbuđenje nije uvijek divan osjećaj. Možemo imati isti osjećaj kao da želimo „iskočiti iz svoje kože“, baš kao kad iskusimo anksioznost. Slične senzacije nazivaju se „anksioznost“ kad ih percipiramo negativno i „uzbuđenje“ kad ih percipiramo pozitivno. Jedna važna strategija kad imamo ove osjećaje je duboko udahnuti i pokušati odrediti osjećamo li anksioznost ili uzbuđenje. Istraživači su zaključili da etiketiranje emocije „uzbuđenošću“, čini se, ovisi o interpretaciji tjelesnih senzacija kao pozitivnih. Etikete su važne jer nam pomažu da znamo što nam je činiti dalje.
Strepnja se često pojavljuje kao odgovor na negativne događaje visoke vjerojatnosti; jačina strepnje se povećava kako se strašni događaj približava. Budući da strepnja čini predviđeni negativni događaj još gorim, često preferiramo završiti s neugodnim stvarima što brže, čak i ako odrađivanje prije znači da će biti neugodnije (npr. izbor bolnije operacije sad umjesto manje bolne operacije nekad kasnije).
Osjećala sam se tako prozvanom kad sam ovo pročitala. U stanju sam se uvjeriti da će iskustvo biti katastrofično i dovesti se do ludila od strepnje. To je grozno, jer čak i ako stvari prođu dobro, toliko sam iscrpljena od strepnje da ne mogu ni uživati u tome.
Za anksioznost i strepnju, prijetnja je u budućnosti. Za strah, prijetnja je sad – u sadašnjosti. Strah je negativna, kratkotrajna emocija visoke pripravnosti koja je odgovor na percipiranu prijetnju. Baš kao anksioznost, može se mjeriti kao osobina ili kao stanje. Neki ljudi imaju veću sklonost osjećajima straha nego drugi.
Strah se pojavljuje kad moramo brzo reagirati na fizičku ili psihološku opasnost koja je prisutna i neizbježna. Budući da je strah strelovito brza emocija, fiziološka reakcija ponekad se može dogoditi čak i prije nego što shvatimo da se bojimo. Tipični odgovori su „fight, flight ili freeze“.
U istraživanjima, možete pronaći mnoge popise onoga što u nama potiče strah. Kreću se od glodavaca i zmija, preko nemogućnosti da vidimo svoju okolinu, do toga da vidimo svoju djecu u opasnosti. Međutim, bez obzira koliko se popisi razlikuju, jedna stavka je na svakom popisu koji sam vidjela: strah od društvenog odbacivanja. Nikako ne smijemo zaboraviti da doživljavamo društvenu bol i fizičku bol u istom dijelu mozga, a potencijalna izloženost bilo kojoj od te dvije boli potiče strah.
Za zatvaranje ovog poglavlja, želim se vratiti svojoj prijateljici i mentorici Dr. Harriet Lerner. Ona piše:
„Kroz evolucijsku povijest, anksioznost i strah pomogle su svakoj vrsti da bude oprezna i da preživi. Strah nam može signalizirati da nešto poduzmemo ili, suprotno, da se odupremo impulsu da nešto poduzmemo. Može nam pomoći da donosimo mudre izbore koji će nas zaštiti u i izvan odnosa, gdje bismo inače mogli bezglavo lebdjeti i ignorirati znakove nevolje.“
Kao i sva iskustva u ovoj knjizi, naša anksioznost i naš strah trebaju se razumjeti i poštovati. Možda se s njima čak trebamo i sprijateljiti. Trebamo uzeti stolicu i sjesti s njima, razumjeti zašto se pojavljuju i upitati se što možemo naučiti. Odbacivanje straha i anksioznosti kao beskorisnih u našem traženju povezanosti je jednako opasno kao izabrati živjeti u konstantnom strahu i anksioznosti.
