Pojam burnout (sindrom sagorijevanja) pojavio se 1973., odnosno – tada je dobio svoj naziv. Već do osamdesetih, svi su imali burnout. Godine 1990., kada je akademik Robert Fagles s Princetona objavio novi engleski prijevod Ilijade, Ahileju je dodijelio komentar upućen Agamemnonu da ne želi da ljudi misle da je „bezvrijedna, burnt-out kukavica“ – izraz koji se definitivno nije mogao pronaći u Homerovom originalu.
Međutim, pretpostavka da su ljudi koji su se borili u Trojanskom ratu u 12. ili 13. st. pr. Kr. patili od burnouta odličan je pokazatelj univerzalnosti ovog poremećaja: ljudi koji pišu o burnoutu obično tvrde da postoji svuda i da je postojao uvijek, iako se, na neki način, uvijek pogoršava.
Jedan švicarski psihoterapeut, u povijesti burnouta objavljenoj 2013. koja počinje uobičajenim prizivanjem žurnosti – „Raširenost burnouta sve je ozbiljnija i sve više zabrinjava“ – inzistira da je pronašao primjere za burnout u Starom zavjetu. Mojsije je imao burnout, u Knjizi brojeva 11:14, kada se žalio Bogu: „Ja sâm ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za me.”, kao i Ilija u Prvoj knjizi o kraljevima, 19, kada je otišao da “hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.«
Sagorijevanje znači ispražnjenost, poput baterije koja je toliko prazna da se više ne može napuniti. Kod ljudi, za razliku od baterija, burnout sindrom uzrokuje simptome koji definiraju ovaj poremećaj: iscrpljenost, cinizam i smanjenu učinkovitost. Diljem svijeta, tri od pet radnika tvrdi da ima burnout. […] Literatura o burnoutu reći će vam da su i sama krivnja i žaljenje na burnout značajka burnouta. Ako mislite da imate burnout, imate burnout, ako i ne mislite da imate burnout, imate burnout. Kao da svi mi sjedimo pod tim drvetom smreke i uzdišemo „Dosta“.
No što je točno burnout? Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prepoznala je burnout sindrom 2019. u 11. izdanju međunarodne klasifikacije bolesti, no samo kao pojavu na radnom mjestu, a ne medicinski problem. U Švedskoj, moguće je uzeti bolovanje zbog burnouta. U SAD-u, pak, burnout nije prepoznat kao poremećaj u DSM-5 priručniku iz 2013. Iako postoji šansa da će jednog dana biti uvršten, mnogi psiholozi se ne slažu, pozivajući se na neodređenost ovog koncepta. Brojna istraživanja sugeriraju da se burnout ne može razlikovati od depresije, što ga ne čini beznačajnim, no u smislu kliničkog pojma čini ga nepreciznim i suvišnim.
Dovoditi burnout u pitanje ne znači negirati značaj patnje i razornih stanja pandemije: očaj, gorčinu, umor, dosadu, usamljenost, otuđenost i žalovanje. Dovoditi burnout u pitanje znači zapitati se što tako općenita ideja može sadržavati i može li zaista pomoći nekome da prođe kroz teške periode. Burnout je metafora prerušena u dijagnozu. Pati od dva nesporazuma: miješanja općeg i pojedinačnog te kliničkog i svakodnevnog. Ako je burnout univerzalan i vječan, znači da je klinički beznačajan. Ako svi imamo burnout i uvijek smo imali, to je samo „pakao života“. No, ako je burnout relativno mlad problem – ako je započeo otprilike u doba kada je imenovan, ranih sedamdesetih – za sobom povlači pitanje povijesti. Što ga je započelo?
Brazilski psiholog Flavio Fontes ističe da je burnout započeo kao samodijagnoza, kada je Herbert Freudenberger posudio metaforu koju su koristili ovisnici o drogi kako bi opisao vlastitu patnju. Ulični termin se proširio. Sedamdesetih, biti burnout značilo je biti onaj učenik koji markira kako bi pušio travu iza škole. Međutim, Freudenberger je proširio koncept burnouta na razna zanimanja. Njegovi radovi sa Sveučilišta u Akronu, uključuju istraživanja o burnoutu u odvjetnika, njegovatelja, zubara, knjižničara, medicinskih radnika, svećenika, domaćica, medicinskih sestara, roditelja, ljekarnika, policajaca, vojnika, tajnika, socijalnih radnika, sportaša, učitelja, veterinara.
Gdjegod je tražio, Freudenberger je pronašao burnout. U svojoj knjizi iz 1980. „Burn-out: The High Cost of High Achievement“, proširio je metaforu na cijeli SAD: „Zašto mi kao nacija, čini se, kolektivno i individualno, patimo od brzo šireće pandemije – burnouta?“
Nekako i najednom, sagorijevanje nije bilo nešto što ti se dogodi kad nemaš ništa, kad si na ulici; nego nešto što se dogodi kada želiš sve. Ovo je učinilo burnout američkim problemom, yuppie problemom, značkom uspjeha. Mediji su razgrabili ovu priču i ispunili stranice i stranice novina i časopisa svakom novom kategorijom burnout radnika, anegdota, popisima simptoma i kvizova kao što je ovaj:
Patite li od burnouta? … Prisjetite se zadnjih šest mjeseci na poslu, kod kuće i u društvenim situacijama…
- Čini li vam se da radite više, a postižete manje?
- Umarate li se lakše?
- Uhvati li vas često tuga bez očitog razloga?
- Zaboravljate li dogovore, rokove i predmete?
- Jeste li postali živčani?
- Jeste li sve više razočarani ljudima oko sebe?
- Viđate li bliske prijatelje i članove obitelji rjeđe?
- Patite li od fizičkih simptoma kao što su bolovi, glavobolje i česte prehlade?
- Imate li malo za reći drugima?
- Jeste li izgubili želju za seksom?
“Svako doba ima svoje tipične tegobe i nevolje”, piše filozof Byung-Chul Han u knjizi “The Burnout Society”. Burnout je, za Hana, depresija i iscrpljenost, „bolest društva koje pati od pretjerane pozitivnosti“, „društva postignuća“, svijeta „kako-ćemo-lako-ćemo“ u kojemu ništa nije nemoguće i koje od ljudi zahtijeva da teže višem sve do točke samouništenja. „Burnout je čovječanstvo u ratu samo protiv sebe.“
Pojam se nastavio penjati korporativnom hijerarhijom. 1981., Harvard Business Review u članku o posrnulom menadžeru izvještava da se burnout „pojavljuje na svim menadžerskim razinama“. Naslovnica časopisa Newsweek iz 1995. kaže: „Rektori, treneri, majke koje rade - svi kažu da su iscrpljeni“. S pojavom weba, ljudi su počeli govoriti o „digitalnom burnoutu“. Elle nas je 2014., u članku „kako se nositi s burnoutom“, upitao: „Ubija li nas Internet“? „Work hard and go home“ je moto tvrtke Slack, čiji je proizvod iz 2014. učinio još težim da prestanemo raditi. Imamo Slack burnout. Imamo burnout od društvenih mreža. Imamo burnout od honorarnog rada. U knjizi „Can't Even“, autor Petersen tvrdi „Sve je očitije – i sve više među milenijalcima – da burnout nije privremena boljka. To je naše moderno stanje“. I to je stanje pandemije.
Burnout je metafora za borbu. U uvjetima kasnog kapitalizma, posao je, za mnoge ljude, poprimio osjećaj bojnog polja, a svakodnevni život, uključujući politiku i život na internetu, kao još veći pokolj. Ljudi iz svih sfera života – bogati i siromašni, mladi i stari, njegovatelji i njegovani, vjernici i nevjernici – zaista su izmoreni, iznuždeni, na rubu, na koncu, istučeni, puni ožiljaka. Lockdownovi su također značajka rata. Kao da je za svakoga od nas, pored pandemije i terorističkih napada, masovnih pucnjava i oružanih sukoba, sada borba za egzistenciju gdje je civilni život postao ratna zona.
Prijevod isječaka iz članka Burnout: Modern Affliction or Human Condition?, New Yorker, May 17, 2021., Jill Lepore